×

Proizvodi

Mišja groznica


Hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom, poznata i kao “mišja groznica”, akutna je virusna bolest koja se manifestira vrućicom, krvarenjima i oštećenjem rada bubrega, a nerijetko zahtijeva i bolničko liječenje. S obzirom na velik broj oboljelih osoba ove godine, neophodno je pridržavati se preporučenih mjera sprječavanja zaraze.

Misja2

Mišja groznica prenosi se s glodavaca na čovjeka. Rezervoar zaraze predstavljaju divlji mišoliki glodavci te, iako se naziva mišjom groznicom, ovu bolest mogu izazvati i štakori te riđa voluharica, žutogrli i poljski miš.

Hemoragijska groznica s bubrežnim sindromom (HGBS) akutna je zoonoza endemska u Europi i Aziji od koje godišnje u svijetu oboli između 150 i 200 tisuća ljudi, s izraženom tendencijom porasta novooboljelih. Uzročnici HGBS-a su virusi Hantaan, Puumala, Dobrava i Seoul te spadaju u veliku porodicu Bunyaviridae i u rod Hantavirus, koji su ime dobili prema prvom izoliranom uzročniku ovog sindroma.

Svaki tip virusa u pravilu prenosi određena vrsta glodavca. Čovjek se zarazi udisanjem aerosola inficiranog njihovim izlučevinama (poput mokraće, sline ili fecesa), pa je bolest zbog toga i dobila narodni naziv “mišja groznica”. Do češćeg pobola obično dolazi u godinama velike brojnosti navedenih glodavaca (tzv. mišje godine) nakon prethodno blage zime, na što mogu utjecati razni klimatski, prehrambeni i dijelom nepoznati čimbenici. Bitno je naglasiti da se infekcija ne prenosi među ljudima. Do širenja među glodavcima i posljedične zaraze čovjeka dolazi bez posredovanja vektora, ponajviše udisanjem kontaminiranog aerosola, a rjeđe konzumacijom zaražene vode i hrane. Pod najvećim su rizikom izletnici, poljodjelci, lovci, osobe koje profesionalno ili iz drugih razloga borave u šumskim predjelima te vojnici.

Prirodna žarišta ove bolesti su u Lici, Slavoniji, Međimurju, Moslavini.. Možemo reći da prirodna žarišta nisu ni malobrojna ni ograničena i da je zapravo cijela Hrvatska osim uskog priobalnog područja i otoka, prirodno žarište ove bolesti.

„Mišja godina“

Postojanje „mišje godine“ se dovodi u svezu s pojavom epidemije mišje groznice odnosno pojavom većeg broja oboljelih u kratkom vremenskom razdoblju na užem području. Takva godina u kojoj se događa najezda miševa i sličnih glodavaca je povezana s prethodnom toplom zimom u kojoj je moguće razmnožavanje miševa i bolja dostupnost hrane. Nakon takve tople zime, obično u veljači i ožujku, pojavljuje se veći broj oboljelih, a veći je broj i onih koji se zadržavaju na bolničkom liječenju. Pojava bolesti u endemskom području (Slavonija, Moslavina, Lika) moguća je svake godine.

 Prenošenje bolesti

Zaraza se prenosi s glodavaca na čovjeka udisanjem aerosola zaraženog izlučevinama glodavaca (mokraća, slina, izmet)  u kojima se nalazi virus. Zaraza se ne prenosi s čovjeka na čovjeka. Ovo je i najčešći put prijenosa kojim se ljudi zaraze kada nakon zime odlaze u čišćenje svojih drvarnica, garaža i sličnih mjesta u kojima se najčešće nalaze gnijezda glodavaca. Zbog toga je posebno tijekom metenja, kada se prašina moguće zaražena virusom diže s tla, potrebno staviti maramu preko nosa i usta kako bi se mogućnost zaraze smanjila.

Poseban oprez potreban je ukoliko na  takvim mjestima (drvarnicama) uočite područja s nanesenim novinskim papirom, korom drveta pa čak i komadićima tkanine koja glodavci naprave kao gnijezda. Zaraza se prenosi i preko zaražene hrane i vode tako da se ljudima koji borave u šumi ne preporučuje ostavljanje hrane i vode na mjestima izloženima izlučevinama glodavaca i nakon toga konzumiranje te hrane. U šumi je potrebno izbjegavati ležanje na tlu, a nakon boravka oprati ruke i odjeću.

Značajke kliničke slike

Inkubacija HGBS-a traje između dva i četiri tjedna, a bolest počinje naglo uz izražene opće simptome: visoku tjelesnu temperaturu, glavobolju, križobolju i bolove u trbuhu.

U podlozi HGBS-a nalazi se oštećenje kapilara u raznim organima, a glavni simptomi su groznica, pojava krvarenja te oštećenje bubrežne funkcije različite težine. Češće se susreće lakši oblik bolesti gdje dominiraju bolovi i prolazno bubrežno zatajenje, uglavnom bez hemoragijskih manifestacija – ta varijanta povezana je s virusom Puumala i obično se dijagnosticira u Skandinaviji kao epidemijska nefropatija. Drugi oblik pokazuje agresivniju kliničku sliku, s padom krvnog tlaka sve do nastanka šoka, krvarenjem i razvojem komplikacija, a češće je povezan s virusima Hantaan i Dobrava. Njega katkad pronalazimo i pod nazivom korejska hemoragijska groznica. Inkubacija HGBS-a obično traje između dva i četiri tjedna, a bolest često počinje vrlo naglo. U početku su jače izraženi opći simptomi s visokom temperaturom te glavoboljom, križoboljom i bolovima u trbuhu. Ponekad dolazi do povraćanja s proljevima, a jedan od tipičnih ranih znakova bolesti je difuzno crvenilo lica i vrata (nalik opeklinama od sunca) koje se javlja u više od 90 posto pacijenata. Naknadno se mogu razviti znakovi bubrežnog zatajenja kao što su pad krvnog tlaka i oligurija (oskudno mokrenje), a razvoj točkastog krvarenja na koži i sluznicama slijede krvarenja u ostalim organima.

Tijek HGBS-a uobičajeno se dijeli u pet faza, svaka sa svojim kliničkim i laboratorijskim značajnostima. Bolest počinje febrilnom fazom, koja obično traje do tjedan dana, a karakterizira je iznimno visoka temperatura sa zimicama i tresavicama, praćena prolaznim smetnjama vida i crvenjenjem kože. Hipotenzivna faza u prosjeku traje jedan do dva dana, prilikom čega se vidi znatan pad krvnog tlaka i znakovi zatajivanja bubrega. Početkom drugog tjedna bolesti nastupa oligurijska faza obilježena krvarenjem i jakim bolima u čitavom tijelu, kao i normalizacijom tjelesne temperature. Poliurijska faza nadovezuje se na oligurijsku, a može potrajati i do dva tjedna; ona zapravo predstavlja kompenzatornu fazu nakon oligurije kada se javlja izlučivanje velike količine urina niske specifične težine. Najzad na red dolazi i rekonvalescentna faza uslijed koje dolazi do stabilizacije krvnog tlaka i bubrežnih funkcija. Oporavak je obično polagan, može potrajati i nekoliko mjeseci, no obično protječe bez komplikacija te dolazi do potpunog izlječenja.

 Dijagnoza, liječenje i mjere prevencije

misja4Klinička sumnja na ovaj sindrom postavlja se u pacijenata s vrućicom, pojavom krvarenja i bubrežnim zatajenjem, a koji su prije toga boravili u mogućem prirodnom žarištu bolesti. Naravno, sumnja se mora potvrditi dokazom virusa, njegovih antigena ili protutijela u serumu bolesnika. Dokazivanje protutijela klase IgM serološkom dijagnostikom obično je dostatno, budući da se ta protutijela razvijaju već u prvim danima bolesti i sa sigurnošću označavaju akutnu hantavirusnu infekciju. Lančana reakcija polimeraze (PCR) se kod nas vrlo rijetko koristi u rutinskoj dijagnostici.

Osnovno liječenje HGBS-a je simptomatsko (ponekad je potrebna i bubrežna dijaliza) uz neprestano praćenje vitalnih parametara bolesnika. Postoje određeni dokazi da je intravenozna terapija ribavirinom korisna, ali kod nas taj antivirotik još nije registriran za tu indikaciju. U  bolničkim uvjetima provodi se praćenje vitalnih parametara – tlak, puls, mokrenje te rješavanje dehidracije, sniženog krvnog tlaka i akutnog bubrežnog zatajenja (hemodijalizom).  Kod nekih bolesnika napredovanje bolesti može biti izrazito progresivno i nespecifično. Kod tih bolesnika nakon 1-2 dana povišene temperature, blažih bolova u mišićima ili glavobolje, dolazi do zatajenja funkcije bubrega, moguće i do potrebe za hemodijalizom.

Oporavak je obično spor i traje nekoliko tjedana, moguće i nekoliko mjeseci, ali najčešće protječe bez komplikacija i s potpunim izlječenjem. Važno je naglasiti da bolest može imati izrazito blag klinički tok, s blagim općim simptomima, ali može imati i težak tok sa zatajenjem bubrega i smrtnim ishodom.

Budući da efikasno cjepivo ne postoji, za sprječavanje HGBS-a treba se pridržavati određenih mjera za smanjenje i otklanjanje rizika. Izletnici bi prvenstveno trebali zaštiti svoju hranu i piće od glodavaca iz prirode te pokušati izbjeći izravno ležanje na šumskom tlu, unos vode iz neuređenih šumskih izvora i diranje uginulih šumskih životinja. Osobe koje uz zgradu imaju drvarnice, ostave ili staje trebali bi obratiti pažnju na obvezatno pranje ruku nakon svake aktivnosti u tim priključim zgradama; također, pri njihovom eventualnom čišćenju treba maksimalno izbjegavati stvaranje prašine, budući da tlo i okolni predmeti mogu biti kontaminirani izlučevinama mišolikih glodavaca. To se može postići korištenjem lagane maske preko usta i nosa te vlažnim i opreznim čišćenjem. Sva hrana pohranjenja u smočnicama obavezno se mora čuvati od pristupa glodavaca.